Događaj - Priprema puča - Puč slobodnih zidara

Puč slobodnih zidara

PRESS, 01.08.2010.
PIŠE: Rade Stanić

U knjizi „Kratak pregled istorije slobodnog zidarstva u Srbiji", koju je objavila masonska organizacija Regularna Velika loža Srbije, navodi se da je većina organizatora i učesnika u smeni namesnika kneza Pavla pripadala masoneriji.

U organizovanju i izvođenju puča 27. marta 1941. godine učestvovali su masoni! Posebnu težinu ovoj tvrdnji daje to što iza nje stoje upravo masoni koji, inače, nisu skloni da javno obznanjuju svoje učešće u političkim događajima i prevratima.

„Većina organizatora i učesnika puča bila je slobodni zidari, osim generala Simovića, Mirkovića, Kneževića i još nekoliko oficira", kaže se u knjizi „Kratak pregled istorije slobodnog zidarstva u Srbiji", koju su zajednički potpisali Bratislav Stamenković i Slobodan G. Marković, a koju je objavila masonska organizacija Regularna Velika loža Srbije (RVLS). Marković je istoričar, a Stamenković veliki sekretar RVLS i urednik „Novog šestara", zvaničnog glasila ove organizacije.

Njih dvojica tvrde da je u vladi koja je obrazovana posle smene kneza Pavla bilo devet masona, a to su Srđan Budisavljević, Momčilo Ninčić, B. Jevtić, B. Marković, M. Grol, J. Šutej, I. Andres, J. Banjanin i M. Gavrilović. „Centralni pres biro bio je u potpunosti masonski (šef biroa dr Radovan Radovanović, Zarije Vukićević, Dušan Stojanović i drugi)", kaže se u ovom istorijskom pregledu srpske masonerije.

Sveštenici i komunisti masoni

Prema tvrdnjama autora, slobodnom zidarstvu pristupila su i sveštena lica: episkopi Irinej Đorđević i Nikolaj Velimirović, koje su masoni po okupaciji Jugoslavije, 17. aprila 1941, pokušali da prebace u inostranstvo uz pomoć britanskog poslanstva u Beogradu. Pored njih, od Britanaca je tražena pomoć da se izvuku i vajar Ivan Meštrović i pravnik, istoričar i sociolog Slobodan Jovanović, koji je bio i predsednik vlade u izbeglištvu. U toj vladi, pored Jovanovića, bilo je još osam masona, među kojima i Ivan Šubašić.

Zanimljivo je da su se masoni našli i na suparničkoj političkoj strani: Ivan Ribar, predratni mason, kao i Simo Milošević bili su delegati na Prvom zasedanju AVNOJ-a, dok je jedan od četiri predratnih masona koji su bili delegati na Drugom zasedanju AVNOJ-a bio Vladislav Ribnikar. Stamenković i Marković navode da je Deklaraciju o proglašenju Demokratske Federativne Republike Jugoslavije, sa čijim formiranjem je masonerija u Jugoslaviji i Srbiji zamrla, pročitao predratni mason Siniša Stanković.

Navodi se da su se „jugoslovenski, a posebno srpski slobodni zidari aktivno organizovali protiv pakta i bili su u prvim redovima pučista koji su samo dva dana po potpisivanju Trojnog pakta srušili vladu Cvetković-Maček i smenili kneza namesnika Pavla, proglasivši maloletnog Petra Karađorđevića za kralja Petra II". Ono u čemu se slažu sa istoriografjom jeste da je „puč izveden uz aktivnu pomoć britanske obaveštajne službe (SOE)".

Posebna je zanimljivost to što su pučisti masoni smenili vladara masona, što je prema tvrdnjama autora, bio knez Pavle. Za njega se kaže da je bio „slobodni zidar i anglofil" i da je bio „odan idejama slobodnozidarskog pokreta", iako je upravo za njegovog namesništva masonerija u Srbiji bila zabranjena. Godine 1940, 1. avgusta, Velika loža Jugoslavije donela je odluku da obustavi delovanje. Već narednog dana Ministarstvo unutrašnjih poslova objavilo je da se „naredba o o zabrani zborova i skupova mora najstrože primenjivati na slobodnozidarske lože". Istog dana Velika loža Jugoslavije uputila je svom članstvu, kao i ministarstvu policije pismo u kojima ih obaveštava o prestanku rada.

Stamenković i Marković objašnjavaju da je zabranu rada masonerije u Kraljevini Jugoslaviji tražila vlada Trećeg rajha. Masoni su za naciste bili arhineprijatelji i, kako se navodi u knjizi, jedan od prvih poteza nemačke vojske po ulasku u Jugoslaviju bio je da ih pohapse, čak i one koji su se tek kandidovali za ulazak u lože.

Autori naglašavaju da su se tako dogodila „dva istorijska paradoksa": jedan je taj što je u vreme kneza Pavla, čoveka odanog masonskim idejama, masonski pokret zabranjen; drugi je to što je Jugoslavija „za vreme vladavine najvećeg anglofila među srpskim i jugoslovenskim vladarima" pristupila Trojnom paktu, i to u trenutku kada su Nemačka i Velika Britanija žestoko vojevali.

Ako su tačni navodi Stamenkovića i Markovića (i ne samo njih dvojice, već i Zorana Nenezića u knjizi „Masoni u Jugoslaviji 1764-1980"), masonerija je pre Drugog svetskog rata učestvovala ne samo u ovom, već i u gotovo svim prelomnim događajima u srpskoj istoriji, zahvaljujući činjenici da joj je pripadao najelitniji deo društva.

Prva loža u svetu osnovana je 24. juna 1717. godine u Engleskoj, kada je nastala Velika loža Londona i Vestminstera. Polovinom tog veka mason je postao Džordž Vašington, a krajem veka i Volter. Prema autorima, u Srbiji su se prvi masoni udružili krajem 18. veka. U nedostatku preciznijih informacija autori su je nazvali srpsko-turska loža, zbog toga što je njeno članstvo bilo nacionalno i verski mešovito - u njoj je bilo i hrišćana i muslimana, Turaka, Srba, Grka, Cincara. Ova loža značajna je ne samo po tome što je bila prva i zbog toga što „se veruje" da su članovi lože bili mitropolit beogradski Metodije, trgovac Petar Ičko, knez Aleksandar, već i zato što joj se pripisuje učešće u pripremama za podizanje Prvog ustanka. Autori se, pri tome, pozivaju na istraživanja i zaključke koje je o tome dao Vladimir Ćorović, jedan od najvećih srpskih istoričara za koga se takođe tvrdi da je bio mason. Sami masoni su kao godinu ulaska slobodnozidarskih ideja u Srbiju označili 1878, kada je na Berlinskom kongresu Srbija međunarodno priznata kao nezavisna država.

U masone je uvršten i najveći srpski prosvetitelj Dositej Obradović. Pisanih tragova o tome kada je pristupio slobodnim zidarima nema, a dokaz da je to ipak bio jeste - njegov portret. Iznad Obradovićevog lika nalazi se masonski simbol, tzv. svevideće oko, a sam portret uokviren je zmijom koja jede sebi rep. Prvi premijer koji je bio i mason je Svetomir Nikolajević, koji je na tu funkciju došao 1894. godine. Pet godina kasnije prvi put je jedan državnik priznao da je mason, a to je bio ministar prosvete i crkvenih dela Andra Đorđević, koji je posle javnih napada na slobodnozidarske ideje, u Skupštini Srbije branio masoneriju kao „humanu, kulturnu i patriotsku ustanovu". Do „zlatnog doba" masonerije u Srbiji, a to je period od 1912. do 1940. godine, u članstvo su stupili prvak Radikalne stranke Lazar Paču, profesori Velike škole Emilijan Josimović i Stevan R. Popović, tvorac „Rukoveti" i „Liturgije", kompozitor Stevan Mokranjac, Stevan Sremac, autor „Ivkove slave" i „Zone Zamfirove", i Đorđe Vajfert, jedan od tvoraca Narodne banke Srbije i njen prvi guverner, industrijalac i veliki dobrotvor. Vajfert je kasnije skoro punih petnaest godina bio veliki majstor, odnosno prvi čovek masonerije u Srbiji (Velike lože Srba, Hrvata i Slovenaca Jugoslavija).

Sa stvaranjem zajedničke države masonerija je doživela snažan procvat: od 39 međuratnih vlada, u trideset jednoj vladi Jugoslavije ministri spoljnih poslova bili su masoni, a četvorica su bili predsednici vlada. Masonske ideje ušle su i u u kraljevsku porodicu: Stamenković i Marković kažu da se sa sigurnošću može reći da su Petar I Karađorđević i Aleksandar Karađorđević „imali simpatije prema slobodnom zidarstvu i da su bili okruženi slobodnim zidarima", ali skreću pažnju da postoje izvori koji tvrde da su njih dvojica pristupila nekoj od masonskih loža, i to verovatno u inostranstvu. „S druge strane, pripadnost kneza Pavla Karađorđevića slobodnom zidarstvu je nesumnjiva."

Zapravo je Jugoslavija, kao i Čehoslovačka, u tom međuratnom razdoblju smatrana za masonsku tvorevinu, jer su u njenom stvaranju učestvovale zapadne države u kojima je slobodnozidarski pokret bio tradicionalno jak.

„U stvarnosti je došlo do poklapanja ideja vodećih slobodnih zidara iz ovih država, planova lokalnih političkih elita i planova sila pobednica. (...) Sa druge strane, sama ideja da različite etničke i verske grupe mogu složno da žive u zajedničkoj državi nesumnjivo je bila nadahnuta slobodnozidarskim i prosvetiteljskim idealima", pišu Stamenković i Marković.

Ti ideali privukli su ne samo političare, već i veliki broj univerzitetskih profesora, veliki broj članova Srpske kraljevske akademije, kao i vodeće umetnike. Mason je bio Aleksandar Belić, filolog, profesor i rektor Beogradskog univerziteta, kao što su to bili Aleksandar Deroko, arhitekta, pisac i profesor Beogradskog univerziteta, i Miloš N. Đurić, helenista, prevodilac, profesor i filolog. Slobodnom zidarstvu se priključio i autor knjige „Naš narodni život", etnolog i foklorista Tihomir Đorđević, profesori Beogradskog univerziteta Ivan Đaja, Aleksandar Lebedov, Viktor Novak, Branko Popović... Tri velika imena srpske književnosti takođe su bila masoni: nobelovac Ivo Andrić (za koga se navodi da je isključen iz masonerije 1926), Veljko Petrović (brisan iz članstva dvanaest godina posle Andrića) i Branislav Nušić.

(Tekst objavljujemo uz dozvolu dnevnog lista Press.)

Mapa sajta
Copyright © 2008, 27. mart. All rights reserved.