Događaj - Istorijski kontekst - Ivo Andrić o albanskom pitanju

IVO ANDRIĆ O ALBANSKOM PITANjU


Ivo Andrić

Više od dve godine, od 1937. do 1939. Ivo Andrić je, kao visoki činovnik Ministarstva inostranih poslova, obavljao dužnost zamenika ministra inostranih poslova. Kako je Milan Stojadinović istovremeno bio i predsednik Vlade i ministar inostranih poslova, to je Andrić, kao diplomata od karijere, bio prvi čovek Ministarstva inostranih dela Kraljevine Jugoslavije. Nakon pada Stojadinovića sa vlasti, Ivo Andrić je postao ambasador u Berlinu na kom položaju je ostao sve do aprilskog rata i kapitulacije vlade Dušana Simovića.

Posle zvanične posete grofa Galeaca Ćana, Musolinijevog ministra inostranih poslova Jugoslaviji januara 1939. godine, kojom prilikom je Stojadinović vodio zvanične i nezvanične razgovore sa svojim italijanskim kolegom u Beogradu i Belju, razmatrana su mnoga pitanja iz odnosa dve zemlje, pa i albansko pitanje. Ćano je Jugoslaviji nudio podelu Albanije, što je Knez-Namesnik Pavle odbio, o čemu je bilo reči u našoj knjizi «Knez Pavle - istina o 27. martu».

U državnom lovištu «Belje», Stojadinović i Ćano su vodili i tajne pregovore, a visokom italijanskom gostu priređena je i terevenka sa odabranim ženama. U toku večeri korpulentni Stojadinović je sebi dopustio da se popne na sto za kojim je pre toga večerano, sa željom da održi zapažen govor. Međutim, na njegovu nesreću, nedovoljno solidan astal se slomio i predsednik kraljevske vlade Milan Stojadinović se našao na podu zatrpan jelima sa trpeze.

Na zahtev Milana Stojadinovića sačinjen je službeni podsetnik Aide mémoire o albanskom pitanju za internu upotrebu u Ministarstvu inostranih poslova. Autora ovog spisa otkriva zabeleška ministra Stojadinovića na prvoj strani: «Referat g. Andrića 30. I. 939.»

Jedan drugi podsetnik, u kome se konkretnije govori o podeli Albanije kao načinu za sprečavanje italijanskog prodora na Balkan, izradio je 3. februara 1939. Ivan Vukotić, jedan drugi visoki činovnik Ministarstva inostranih poslova.

Andrićev dokumenat čuva se u Arhivu SCG (Jugoslavije) - «Fond Milana Stojadinovića», kutija 37.

Ovaj tekst je prvi put objavljen u «Časopisu za suvremenu povijest», 1977, IX, br. 2 (24), str. 77-89. Hrvatski istoričar Bogdan Krizman je bio urednik ovog glasila i dokument je, zajedno sa Krizmanovim komentarima štampan pod naslovom «Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. godine».

Svoje drugo objavljivanje Aide mémoire je imao 1988. godine, u Beogradu: «Sveske», Zadužbina Ive Andrića br. 5. koje je tada uređivao pesnik Slobodan Zubanović.

Istovremeno sa objavljivanjem Andrićevog spisa u celosti, «Sveske» su donele i polemiku koja je usledila posle Krizmanovog članka. Tadašnji predsednik Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića drug Rodoljub Čolaković protestovao je kod glavnog i odgovornog urednika «Časopisa za suvremenu povijest» dr Ivana Jelića. Polemika Čolaković-Jelić-Krizman čuva se u zadužbini Ive Andrića (Centar za dokumentaciju, Inv. Br. 1156 - 1159).

Reagovanje Rodoljuba Čolakovića je simptomatično za stav koji su komunisti imali prema liku i delu Ive Andrića. Kao što su retuširali zvaničnu fotografiju prilikom potpisivanja Trojnog pakta u dvorcu Belvedere u Beču, na kojoj se, prirodno, nalazio i njegova ekselencija ambasador Kraljevine Jugoslavije u Nemačkoj dr Ivo Andrić, tako su nastojali da se od javnosti sakrije sve ono što je Andrić činio pre Drugog svetskog rata. Čolaković, vidi se iz njegovog pisma, prigovara Krizmanu i za rečenicu: «Andrić nije bio uspješan samo na polju književnosti nego je bilježio uspjehe i u diplomatskoj karijeri»! Krizman još kaže da je «Andrić ostao na položaju izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra sve do napada Njemačke na Jugoslaviju... da bi se vratio u okupirani Beograd gdje je - povučen i penzioniran, ali spisateljski vrlo aktivan - dočekao oslobođenje». Čolaković priznaje da je Andrić u novembru 1941. godine penzionisan, ali podvlači da Andrić nikada nije primao penziju jer je odbio da je prima. Čolaković, takođe, podseća Krizmana da je Andrić odbio svaku mogućnost da se objavljuju njegova dela za vreme okupacije. Što je naročito zanimljivo, na Krizmanovu tvrdnju da su «netočne priče o Andriću da je on u znak protesta zbog potpisivanja i formalnog pristupa Trojnom paktu 25. III 1941. dao ostavku na položaj jugoslavenskog poslanika u Berlimu», Čolaković odgovara ovako: «Već 20. marta 1941. godine, posle slanja jednog protestnog pisma u februaru iste godine, Andrić je uputio pismo Cincar-Markoviću u kojem, među ostalim, kaže: ‘Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem sa ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja'»... Čolaković smatra da je ovo ostavka i stav Ive Andrića protiv pristupanja Trojnom paktu.

Dr Bogdan Krizman dokazuje sasvim suprotno i odgovara:

"Ivo Andrić bio je zapravo vrlo uspješan u diplomatskoj karijeri do 1941. godine. Bez podrške neke određene građanske stranke, bez dobrih veza u «čaršiji», a poznat po svom ranijem djelovanju u omladinskom pokretu u Austro-Ugarskoj, ušao je u ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu 1920. god. i tu brzo napredovao. Nije ga omela ni epizoda s masonskom organizacijom kada je iz organizacije (loža Dositej Obradović) bio isključen zbog ljubavne afere (1926), što sam u mom 'neobjektivnom' i 'nedobronamjernom' članku svjesno prešutio. Za razliku od drugih književnika-diplomata (Jovan Dučić, Milan Rakić, Sibe Miličić, Miloš Crnjanski i drugi) Andrić je za vrijeme ministrovanja Milana M. Stojadinovića postao 5. XI 1937. njegov pomoćnik, dakle najviši činovnik u tom izrazito političkom ministarstvu. Pretpostavljate li, druže Čolakoviću, da bi ga Stojadinović unaprijedio za svoga najbližeg suradnika da se Andrić nije - bar u glavnim linijama - slagao sa njegovom (odnosno kneza Pavla) generalnom vanjskopolitičkom linijom? Poslije Stojadinovićeva pada Andrić odlazi u Berlin za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra gdje ostaje sve do napada Njemačke na Jugoslaviju. Mislite li, druže Čolakoviću, da bi mu Njemci udijelili agreman da nije bio za njih kao Stojadinovićev čovjek u ministarstvu persona grata? Dobro poznam arhive nacističkog ministarstva vanjskih poslova iz tog razdroblja i nigdje nisam našao zabilješku da bi se njemačka strana ikada tužila na Andrića. Naprotiv, Ljubo Boban u knjizi «Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1929 - 1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja». II, Zagreb 1974, str. 348 navodi da je u junu 1940. njemački poslanik v. Heeren govorio svom talijanskom kolegi da bi - po njegovom mišljenju - najbolje rješenje bilo kad bi na čelo vlade došao B. Maksimović, a za ministra vanjskih poslova Stojadinović. Dotadašnji ministar vanjskih poslova Cincar-Marković mogao bi se vratiti u Berlin kao poslanik, a Andrić mogao bi preuzeti mjesto pomoćnika ministra vanjskih poslova. Mameli u izvještaju grofu Ćanu, ističe da u toj v. Heerenovoj izjavi vidi ne samo njegovo osobno predviđanje i želju nego i smjer njemačke orijentacije u krizi jugoslavenske vlade. Poznata su Andrićeva pisma iz februara i marta 1941. godine, ali razlog Andrićeva (opravdanog) nezadovoljstva leži u angažiranju Danila Gregoriča kao tajnog emisara i posrednika Milana Antića i Dragiše Cvetkovića u Berlinu - iza Andrićevih leđa kao tamošnjeg poslanika. Zato Andrić u citiranom pismu od 20. III 1941. spominje 'službene' i 'lične mnogobrojne i imperativne razloge' koji mu nalažu da bude oslobođen dužnosti poslanika i što prije povučen s položaja. Da li se u pismu navodi njegovo eventualno političko neslaganje s kursom vlade Dragiše Cvetkovića?

Andrić je u svojstvu poslanika 25. III prisustvovao i svečanom potpisivanju instrumenata o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu u bečkom dvorcu Belvedere - što sam također prešutio u svom 'neobjektivnom' i 'nedobronamjernom' prilogu u ČSP-u."

Na kraju svog pisma drugu Čolakoviću, dr Bogdan Krizman još kaže:
"Ivo Andrić bio je jugoslavenski književnik, i to, bez sumnje, velik književnik, i njime se bave historičari književnosti. Međutim, bio je i jugoslavenski diplomat na važnim položajima u međuratnom razdoblju i njime se mora, ponavljam: mora baviti naša diplomatska historija. Od toga ne možemo odustati ni za volju protesta tako uvažene osobe kao što ste Vi, druže Čolakoviću, na čelu Upravnog odbora Zadužbine.
U Zagrebu, 21. III 1979."

Jedna od posledica polemike bio je zahtev Albanaca sa Kosova i Metohije da se Andrićeva omage replica dela brišu iz programa za nastavu književnosti.

Sličan zahtev uputile su pristalice Alije Izetbegovića u vreme građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Njima je zasmetalo što je Ivo Andrić u svom književnom delu prikazao muslimane u BiH kao velike zlotvore srpskog naroda. Za autora «Islamske deklaracije» Ivo Andrić je tada postao persona non grata u rodnoj mu Bosni i Hercegovini.

Kliknite ovde da pročitate Andrićev spis.
















Mapa sajta
Copyright © 2008, 27. mart. All rights reserved.